četvrtak, 10. rujna 2015.

Mala rujna priča




Već godinama čuvam jednu divnu rujnu priču, koju je napisao moj dragi virtualni prijatelj Šefko Bosanac. Inspiraciju je našao, kako je sam rekao, upravo u mom albumu sa fotografijama zimnice i njene pripreme. Ovim putem želim da je podijelim sa vama :




Mala rujna priča


Sve od avgusta; od prvih kolovoza požnjevenih i uzbranih plodova, iz polja i bašči ka kućama; preko septembra i oktobra; tih mjeseci posvudašnje rujnosti i listopadja; pa do poduboke studeni oktobra...nebroj radinih ruku tka idilu bosanskih mahala i avlija. Jesen je to; doba kad smiraj popodneva paraju zvuci motornih pila, dok drvo plemenito svojim zubcima zarezuju; kad tišina napukne svaki put kad se isječeni drveni oblutci raspuknu u cjepanice, i ceplje...doba kad zrak sve više i više miriše na zimu, i tople slasne pare iz mnoštvo kazana; što klokoću i klobuću nad rasplamsanim vatrama bosanskog domaćinskog čestitluka i ćispetluka, u zahuktalim malim porodičnim manifakturama...doba je to kad sve više miriše zima; kad miriše zimnica. Al', šta to kome duga zima; šta kome njena ciča - zehmerija i hamsin; šta to kome gladni sniježni pokrivač na ogoljenim stabljikama i stablima može...kad se oko mnoštva kamara ćumura i drva; oko mnoštva gruna, svog tog ubranog - od Boga dragog datog - povrća i voća...po bosanskim poljima, baščama i avlijama, dvorištima i merajama...dok je ljeta, dok jeseni je..."Požurimo; pohitimo; jer eto kiše, eto snijega", žurbom svojom dok kazuju...i ženske i muške; i stare i mlade; jedne uz druge; i sve kao jedna; k'o u đerdan nanizane...iz sveg srca i duše; iz sve ljudske ljubavi; radine i čestite; domaćinske, bosanske...vrijedne ruke slože?!
Dok pri pokretima glas ih, zahvalnosti pun, prati : "Da i godini nam 'vako rode; naša polja; naše bašče; i sva polja dunjalučka...da i dogodine za pos'o posluži nas zdravlje...Ti podari, o Ti koji opskrbljuješ; Ti si kadar; samo Ti; i niko drugi kao Ti; Tebi ravna nema...naš Svemilosni dobri Bože!"
Šefko Bosanac